Zdenko Balog, nadaleko poznati modni fotograf je rođen u Zagrebu, završio Školu primijenjene umjetnosti, a potom Filozofski fakultet, povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Na katedri povijesti umjetnosti magistrirao, te potom doktorirao. Radni vijek proveo je u struci u Zagrebu, te potom u Dvorcu Trakošćan i Lepoglavi, a nakon toga u Križevcima gdje je dočekao mirovinu. Posljednje godine radi kao fotograf i foto-reporter.
Kada ste se prvi put susreli s fotografijom?
Sa fotografijom sam se susreo davno, mogu reći da cijeli život rastem s fotografijom. Naime, otac i stariji brat bili su strastveni fotoamateri, pa sam od njih nasljeđivao ‘iznošene’ fotoaparate, a tehniku analogne fotografije učio sam u školskim fotoklubovima.
Sjećate li se prve svoje fotografije?
Prve moje fotografije bile su različiti obiteljski događaji, kao i školski izleti i slike prijatelja i prijateljica. Već u to vrijeme rado eksperimentiram s makrofotografijom, filterima i drugim modifikacijama, što je tada bilo skopčano sa nabavom dodatne opreme i izučavanjem kemijskih procesa nužnih za modificiranje fotografija (toniranje, eliminacije polutonova i slično. Kreativnost se u fotografiji postiže originalnim pristupom. Fotografija je u našoj svijesti nešto objektivno, za razliku od npr. crtanja i slikarstva, te bismo očekivali da će različiti pojedinci i istom opremom na istom motivu napraviti jednake, ili barem veoma slične fotografije. Ipak, tko je bio imalo u dodiru s fotoaparatima i fotografijom dobro zna da je to daleko od istine. Svaki će pojeidnac napraviti neku razliku, spustiti ili podići rakurs, proširiti ili suziti kadar, odabrati neki svoj trenutak i napraviti sasvim drugačiju fotografiju. Postoje različita pravila koja nam govore na kojoj visini mora biti očište, koj DOF je primjeren motivu, odnosno da npr. arhitektura ne trpi defokusaciju, dok ju portret obožava, i slično.
Što je najbitnije kod fotografije da bi ispala kreativna i drugačija?
Kreativni fotograf mora doduše sva ova pravila dobro poznavati, ali ih ne smije slijediti, nego poslušati svoj kreativni impuls makar i nauštrb ovih svih pravila. Ako govorimo o dobroj fotografiji, mogu odmah reći da je dobru fotografiju nasuprot osrednjoj dosta teško opisati, ali ju je lako prepoznati. Ako, naime, fotografu želimo dati savjet za dobru fotografiju, možemo pričati da treba slijediti instinkt, odabrati trenutak i mnoštvo sličnih fraza koje mu nimalo neće pomoći. Mogu više reći o žanrovskoj fotografiji, budući da sam se u fotografiji već dulje vrijeme opredijelio za određene žanrove. Omiljena mi je portretna fotografija, pa sam čak i u situacijama kada to nije bilo očekivano bio usredotočen na to jedinstveno svojstvo fotografije da ne ocrta samo lice nego i karakter. Mnogo sam fotografirao ljepotice, fotomodele, natjecateljice na različitim izborima miss, a i ovdje sam imao prvenstven pristup da ne fotografiram ‘tijelo’ što se možda očekivalo, nego ‘osobu’. Kada su me pitali je li kod fotografiranja ljepotica važnija uloga fotografa ili modela, obrazložio sam da držim da je jedino što može rezultirati odličnom fotografijom dobra interakcija, odnosno komunikacija fotografa i modela. Izostane li interakcija, najnaj model i najbolji fotograf neće kreirati odličnu fotografiju. Upravo u ovoj vrsti fotografije to je najteže: dođete na casting i prvi puta u životu vidite deset-petnaest djevojaka. Imate sa svakom od njih dvije tri minute vremena, ako je sa druge strane prisutna i najmanja suzdržanost, ili ako je kod samog fotografa prisutan umor ili zasićenje, uspjeh je upitan. Stoga sam nastojao s punom koncentracijom te dvije tri minute biti posvećen svakoj curi, od kojih su mnoge i prvi puta stale pred objektiv profesionalca. Naravno, svako žanrovsko opredjeljenje na svoj način traži upravo ovakvu posvećenost i predanost.
Koje su odlike dobrog fotografa?
Pejzažni fotograf će ustajati usred noći da bi na pravom mjestu dočekao ‘zlatni sat’, te će mu se često dogoditi da ga neka nenadana jutarnja naoblaka ili sumaglica otjera natrag u krevet a da nije napravio ništa, street fotograf mora razviti spontanu komunikaciju sa mnoštvom neznanaca, kako ih ne bi nairitirao svojim fotografskim interesom, dok će se sportski fotograf vjerojatno doživotno zadužiti za dobru opremu i uvijek će mu nedostajati onaj još malo jači objektiv. Fotograf za vjenčanja mora na dnevnoj bazi pratiti trendove, hodati na workshope i uvijek će biti u zaostatku. Pored toga, nisam susreo mladenku koja je potpuno zadovoljna svojim fotografijama. U fotografiji treba se opredijeliti prema žanru, jer ako pokušamo sve raditi dobro, nećemo uspjeti ništa.
Vaše najdraže izložbe?
Imao sam samo nekoliko izložbi, te sudjelovanje na nekim zajedničkim, budući da organizacija izložbi iziskuje mnogo truda, vremena i sredstava, te mnogo dinamičnije komuniciram putem društvenih mreža i grupa specijaliziranih za fotografiju. Imao sam izložbu erotske fotografije koju sam pripremio u Križevcima zajedno sa suprugom (kao jedinim modelom), s nazivom “Low-Key Shades in B&W”, te izložbu “Lica – Pogledi” posvećenu mojoj ljubavi za portretnu fotografiju. Obje su izložbe održane u Križevcima, a trenutno planiram nešto kao retrospektivu, također u ovom gradu, gdje bih prikazao tri žanra koje najviše volim portret, street i glamour – erotiku.
