Van Gogh ove godine obilježava četiri desetljeća na glazbenoj sceni, a veliki jubilej proslavit će i pred zagrebačkom publikom 19. rujna u klubu Boogaloo, gdje će koncertom obilježiti 40 godina karijere.
Od prvih koraka 1986. godine do danas, Van Gogh je prošao kroz brojne glazbene i društvene promjene, objavio deset studijskih albuma i izgradio publiku koja se, kako sami ističu, prenosi iz generacije u generaciju. Iako danas glazbu stvaraju u vremenu streaminga, društvenih mreža i umjetne inteligencije, bend tvrdi da se najvažnije stvari nisu promijenile – pjesma i emocija i dalje pronalaze put do slušatelja.
Uoči zagrebačkog koncerta razgovarali smo s osnivačem Van Gogha, Zvonimirom Đukićem – Đuletom o četiri desetljeća karijere, novim singlovima koji najavljuju jedanaesti studijski album, odnosu prema vlastitoj prošlosti i novim generacijama publike, ali i o tome što umjetna inteligencija može, a što ipak ne može napraviti umjesto glazbenika. Dotaknuli smo se i promjena u glazbenoj industriji, algoritama, streaminga te pitanja može li bend danas izgraditi karijeru na isti način kao prije 40 godina.
Četrdeset godina karijere velika je brojka, ali vaš novi album i singlovi najavljuju novo glazbeno poglavlje. Kada pogledate put od „Tragova prošlosti” do „Do poslednjeg daha”, što mislite da se kod Van Gogha najviše promijenilo, a što je ostalo potpuno isto (ako je)?
Ostali smo svoji i dosljedni. Danas, tek ponekad bacimo pogled u retrovizor, ne da bi vidjeli kroz kakva smo sve bespuća i neizvjesnosti prošli, koliko da osjetimo gdje to idemo dalje. Deset studijskih albuma odraz su naših promjena i kreativnog odrastanja kroz vrijeme. Eto, i danas se dogodi da ponekad čujemo, “a to nije više onaj stari Van Gogh”, pa naravno da nije, i nikada više neće biti, zašto bi bio “stari”, kad smo svakodnevno inspirirani novim iskustvima. Radoznalost u čovjeku stalno budi želju da istražuje, dokle god se zvuk i inspiracija prostiru. Vjerojatno zato nikada sebi nismo dozvolili da budemo uljuljkani u zoni komfora postignutog. U protekle dvije godine objavili smo tri nova singla i spota, pjesme “Lud i sam”, “Do poslednjeg daha” i “Za planetu S.O.S.”, koje su dostupne na YouTubeu i svim digitalnim platformama. Uskoro ćemo realizirati i četvrti, peti, šesti novi singl i spot. Sve ove pjesme predstavljaju kockice našeg budućeg zvučnog mozaika, koji će se tijekom 2027. godine složiti u sliku jedanaestog po redu studijskog albuma grupe Van Gogh.
Glazba je danas dostupnija nego ikad, ali istodobno je konkurencija ogromna, svatko može objaviti pjesmu, a algoritmi odlučuju što će doći do publike. Je li danas teže biti glazbenik nego prije 40 godina?
Biti muzičar nikada se nije mjerilo “težinom”, koliko stupnjem odgovornosti kroz izraz. Muzika je nekako uvijek bila i ostala smisao našeg postojanja. Prirodni adrenalin u bojama, hormon sreće koji kroz splet darova svakodnevno upijamo od Boga. I poslije toliko godina, još uvijek nas grije ista strast i vatra u srcima, da stvaramo. Da, danas baš svatko može napraviti pjesmu, ok, zašto da ne, ali put do publike po pravilu pronađe samo emocija, a ne algoritam. Algoritam samo predlaže, ali duša čovjeka bira i odlučuje.
Rekli ste da energija mladih ljudi na vašim koncertima budi nadu. Što danas prepoznajete u generacijama koje dolaze na vaše koncerte, a što možda niste prepoznavali kod publike prije 20 ili 30 godina?
Ne samo da bude nadu, već daju i potvrdu da je sve što smo do sada uradili, bilo vrijedno truda. Otkrivanje te njihove posvećenosti za nas je zaista poseban nivo umjetnosti. Očigledno su roditelji svoj pozitivan vajb, od prije dvadeset, trideset godina, prenijeli na njihovo interesiranje. Razumijemo se dobro, prepoznajemo izvornu energiju, kroz duh novog vremena u njima.
Glazbena industrija, ali i publika, danas je gotovo neprepoznatljiva u odnosu na onu iz 1986. godine. Što vam je bilo najteže sačuvati tijekom četiri desetljeća – zvuk, bend, publiku ili vlastitu motivaciju?
Uspjeli smo sačuvati zdrav razum. Živjeti dječački san na javi bila nam je sasvim dovoljna motivacija. Kad smo počinjali, davne 1986. godine, nismo ni sanjali da će ovo naše muzičko putovanje trajati baš ovoliko dugo. U to vrijeme svaka ulica je imala po nekoliko bendova, a podrumi gdje smo vježbali bili su naša stvaralačka oaza. Buka nas je spojila, urlik nas je bodrio, jednostavno, prašili smo odvaljena pojačala do daske, i tako unutrašnjem glasu širili krila.
Umjetna inteligencija može napisati tekst, skladati pjesmu, proizvesti vokal i oponašati glas stvarnog izvođača. Što je, prema vašem mišljenju, posljednje što tehnologija u glazbi ne može proizvesti?
Emociju! Nažalost, globalno živimo u vremenu gdje je inteligencija postala umjetna, a glupost ostala prirodna. “AI” se nikada nije napio, nikada se nije radovao, družio, smijao i plakao zbog ljubavi, tako da mu jedino preostaje biti samo “alat” pospremljen daleko od naših očiju, što bi Alan Ford rekao, “posložen na nekom tamnom i suhom mjestu”. Činjenica je da nam je svima čim prije potreban digitalni detoks. Vraćanje parametara svih vrijednosti na tvorničke postavke, radi osjećaja bezbrižnosti i sreće.
Danas se glazba konzumira kroz nekoliko sekundi videa i streaming platforme. Mislite li da bend koji danas kreće od nule uopće može izgraditi karijeru na način na koji ste je vi gradili?
Da, sigurno da može, ali kao i uvijek, presudne su pjesme. Velike pjesme ne poznaju granice. One su bez vremenskog i prostornog ograničenja, uvijek spremne povezati različite generacije kroz odrastanje. Vjetrovi su kroz vrijeme uvijek donosili različite muzičke pravce i nove talentirane mlade generacije koje tematski, beskompromisno žive svoju kreativnu priču. Nažalost, mediji nisu naklonjeni talentu mladog čovjeka, ali ruku na srce, koga još briga za tv i novine, internet plasira senzaciju i otvara put. Tu i radio zna biti od koristi.
Potpuno razumijem, novo doba – nova pravila, i više “od tih nekoliko sekundi streaminga” koje spominjete, mlad čovjek sasvim prirodno, ne želi gubiti svoje vrijeme na sadržaje koji ga ne privuku odmah. Mi dolazimo iz nekog drugog, romantičnog, analognog vremena, u kojem se jedva čekalo da poštar pozvoni na vrata i donese naručene ploče iz inozemnih kataloga. Kad se to dogodilo, ekipa iz kraja se okupljala i ploče su se danima preslušavale.
Smatrate li da tehnologija pomaže glazbenicima da budu kreativniji ili postoji opasnost da ih počne zamjenjivati?
Malo vam se ja razumijem u to, mi smo djeca “Šarla akrobate” i “Azre”, sve i da hoćemo drugačije razmišljati, ne znamo.
