U spomen na Kristovo uskrsnuće, kao temelj kršćanske vjere, sutra se slavi Uskrs, najstariji i najveći kršćanski blagdan. Blagdan Isusova uskrsnuća, ujedno je i blagdan početka novoga života. Stoga i ne čude brojni lijepi običaji koji se od davnina vežu uz ovo vrijeme.Veliki je značaj ovoga blagdana, a zanimljivi običaji koji ga prate kreću već od početka korizme, preko Cvjetnice do samog Uskrsa, a neki od njih i danas žive u brojnim kajkavskim obiteljima. Nekih se prisjeća i svećenik Marijan Culjak…
”Na Veliku subotu nije se moglo ništa posebno jesti od biranih jela nego se jela skromna hrana, a sve se posvetilo pripravi jela za blagoslov. Taj blagoslov bio je značajan jer se nosilo u košarama, nosilo se za cijelu obitelj. Domaćice bi se trudile da kolač bude zagorska gibanica ili kuglof s grožđicama. Napravili bi se i različiti ukrasi – ptičice ili zečići od tijesta za djecu. Tu bi bili i jaja, pisanice. Obavezno bi bilo meso, najčešće šunka ili svinjska sušena lopatica. To bi se nosilo na blagoslov. Nosili su se i prvi plodovi proljeća, a to su mladi luk, hren ili nešto slično. Uskrsni doručak uvijek je bio znak obilja, znak blagostanja, ali i velike radosti.”
Neizostavan simbol Uskrsa, kao i nekada, i danas su pisanice. No, način na koji su se bojala i ukrašavala jaja također se s vremenom izmijenio…
”Nije bilo tih plastičnih ukrasa ili različitih boja nego se radilo prirodno. Jaja bi se kuhala u boji od luka te bi dobile tamno, zagasito žutu boju. Onda bi se po njima stavilo različite listove – djetelinu ili različita zelenila te se omotalo čarapama. Kuhala bi se u toj vodi. Na tim mjestima gdje bi bili listovi jaja bi bila prirodna bijela, a ostalo bi dobilo prirodnu boju.”
Nekada se gotovo sva hrana u potpunosti iskorištavala, a zanimljiva priča vezana je uz kost od šunke, koja je i danas kraljica uskrsnog obiteljskog stola, kaže vlč. Marijan Culjak…
”Kost od mesa ili šunke obavezno bi se spremila te se čuvala ispod grede na ulazu u dom. U slučaju nezgode, lošeg vremena ili nepogode, kost bi se stavljala na vatru i tako bi se blagoslovio cijeli dom. Vjerovalo se da je ta blagoslovljena kost, kao i grančice drijena i drugoga cvijeća, sprječavaju da u kuću uđe neka pošast ili nevolja.”
I mnogi su drugi običaji nekada bili nezaobilazni uz uskrsno vrijeme, no nažalost su, zbog užurbanog načina života izblijedjeli, ali neki se i danas njeguju u brojnim obiteljima te prenose s koljena na koljeno, kao žive slike prošloga vremena.
