Prema istraživanju Eurostata, prošle godine 27 posto stanovništva Europske unije starijih od 16 godina nije si moglo priuštiti tjedan godišnjeg odmora izvan doma. U Hrvatskoj istu situaciju proživljava više od trećine građana. Stoga smo provjerili s građanima i strukom jesu li brojke realne i kako poboljšati standard.
U 2024. čak 34,7 posto stanovnika Hrvatske nije si moglo priuštiti osnovno pravo dostojanstva rada – godišnji odmor. Ana Knežević iz Udruge za zaštitu potrošača za Media Servis je komentirala istraživanje Eurostata:
“Ja mislim da je još i premalo s obzirom na to kakva su primanja u Hrvatskoj. Kad uzmete umirovljenike, više od 300.000 sa mirovinom manjom od tristo eura, prema tome što si oni mogu priuštiti.”
S njom se slaže i predsjednik SSSH Mladen Novosel jer je došlo do poskupljenja svega:
“Bojim se da je stanje još mnogo gore. Kada govorimo o godišnjim odmorima, to je nemoguća misija, da si radnik, čak i s prosječnom plaćom, a kamoli s minimalnom plaćom od 970 eura priušti za sebe i svoju obitelj dva, tri, pet dana odmora, u bilo kojem dijelu Hrvatske.”
Knežević posebno ističe medijalnu plaću koja je oko 1.200 eura:
“Znači ako ima skoro 1.800.000 zaposlenih, a 900.000 ljudi ima plaću manju od 1.200 eura. Tko može ljetovati sa 1.200 eura i gdje.”
Novosel tvrdi da nije samo problem postotak ljudi koji ljetuju, već njihovo cjelokupno iskustvo odmora:
“Oni sve više izbjegavaju odlazak na večere i u restorane ili neke manje kafiće, i doslovno imamo pune trgovačke centre na Jadranu gdje strani turisti kupuju hranu i sami si pripremaju hranu.”
Slažu se i građani koji su za MS kazali mogu li si priuštiti ljetovanje:
“Jako je skupo, plaće nisu dovoljne, mislim da hrvatski turizam nije za Hrvate. Odnosno, možda i je, ali samo za bogate.”
“Za mene to baš i nije izvedivo. Možda na dva, tri dana bi se dalo, tjedan teško, ili tjedan dana kampiranja, to je eto izvedivo.”
Ekonomist Ljubo Jurčić naglasio je kako država može riješiti ove probleme:
“Država mora voditi politiku povećanja plaća i povećanja broja kvalitetnih radnih mjesta. A socijala je samo usput onome kome treba. Tako da je ovo sirotinjska politika. Ograničene cijene – to je kao Stockholmski sindrom. Zatočenici smo loše ekonomske politike, pa kad nam nešto da politika mi smo svi sretni.”
Knežević se osvrnula i na podatke prema kojima Hrvati najčešće ljetuju tjedan dana:
“Tjedan dana stvarno nije dovoljno da se čovjek odmori. Pogotovo sad u ovakvoj situaciji kad su gužve na cestama. Putujete i tamo i nazad u gužvama.”
Novosel za sve krivi tržište i pružatelje smještaja i usluga jer pokušavaju zaraditi nabijanjem cijena bez dodatne vrijednosti proizvoda, te upozorava kako bi to moglo dovesti do kraha turizma u zemlji koja o njemu ovisi:
“Došlo je do jedne pojave pohlepe koju koriste svi oni koji god mogu koristiti da na bilo koji način pokušaju dignuti cijene i tu je Vlada RH apsolutno nemoćna.”
A nemoćni su i građani, pogotovo mladi i lošije plaćeni, koji zbog toga ne mogu priuštiti godišnji odmor.
“Naravno da si ne mogu priuštiti ljetovanje, kao i većina Hrvata. Međutim ne osjećam zbog toga preveliku tugu budući da nikad nisam bila niti u prilici osjetiti što bi to značilo iskusiti godišnji odmor, dakle uvijek sam pripadala onoj klasi koja si to ne može priuštiti.”
“Imam roditeljsku kuću na moru. Sigurno ne bih plaćao tako skupe apartmane na hrvatskoj obali, zato što mislim da su cijene postale bezobrazne.”
