U petak, 25. rujna, u Domu kulture Štrigova održano je iznimno zanimljivo povijesno predavanje pod nazivom „Nastanak i razvoj teorije o slavenskom podrijetlu svetog Jeronima uzroci i mogućnosti“. Predavanje je pred okupljenom publikom održao povjesničar Saša Vuković, mag. hist., predstavnik Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu. Događaj je upriličen povodom obilježavanja ovogodišnjih Dana svetog Jeronima, u sklopu uspješne suradnje čakovečkog Ogranka Matice hrvatske sa štrigovskim domaćinima. Štrigova je pritom poslužila kao savršena kulisa, s obzirom na to da se radi o mjestu u kojem je duboko ukorijenjeno lokalno uvjerenje da je lokalna crkva sagrađena na samom mjestu svečeva rođenja, drevnom Stridonu.
Pitanje podrijetla i etničke pripadnosti svetog Jeronima, jednoga od najvažnijih crkvenih naučitelja i prevoditelja Biblije na latinski jezik, stoljećima je predstavljalo predmet žustrih rasprava i nevjerojatnih povijesnih interpretacija. Tijekom predavanja, Vuković je istaknuo kako je njegov jedini autobiografski zapis svega jedna rečenica iz djela De viris illustribus u kojoj navodi da je rođen u gradu Stridonu na nekadašnjoj granici Dalmacije i Panonije otvorio vrata brojnim prisvajanjima i jednoj prilično neobičnoj instrumentalizaciji njegove ličnosti.
Tko je bio povijesni sveti Jeronim?
Kako bi se uopće razumjelo zašto je sveti Jeronim bio toliko privlačan za stvaranje mitova, potrebno je osvrnuti se na njegov stvarni povijesni značaj. Rođen je najvjerojatnije 342. godine, a obrazovanje, posebice u poznavanju latinskoga, grčkoga, te kasnije i hebrejskoga jezika, stekao je u Rimu. Pripadao je bliskom krugu papa Liberija i Damaza I., a iako ga renesansna umjetnost često prikazuje u kardinalskoj odjeći, takva je titula u njegovom vremenu bila nemoguća. Svojim je radom usavršio postojeće prijevode i preveo Bibliju na latinski jezik, stvorivši tako poznatu Vulgatu, a smatra ga se i jednim od pred-benediktinskih utemeljitelja monaštva na kršćanskom Zapadu.
Kako spasiti glagoljicu? Rađanje jeronimovskog mita
Središnji dio misterija oko svetog Jeronima na našim prostorima veže se uz pojavu mita da je upravo on izumio glagoljicu i crkvenoslavensko bogoslužje. Vuković je objasnio da je taj mit nastao iz nužde. Naime, nakon misije svetih Ćirila i Metoda (863. – 885.), glagoljica i slavenska liturgija došli su u sukob s interesima njemačkog klera, a popovima-glagoljašima na hrvatskim prostorima prijetila je ekskomunikacija.
Kako bi glagoljica preživjela, trebao joj je “nebeski pedigre”. Sveti Jeronim isprofilirao se kao savršen izbor: bio je podrijetlom Dalmatinac, besprijekornog katoličkog nauka te slavni prevoditelj Biblije. Srednjovjekovni je mentalitet, uz manjak kritičke povijesne svijesti, zaključio da, budući da su Slaveni smatrani starosjediocima dalmatinskog prostora, i Jeronim sam mora biti Slaven. Njegov zapis o tome da je prevodio Bibliju na “jezik svojih zemljaka” pogrešno je protumačen u slavenskom smislu. Ovaj je mit službeno stigao sve do Rima, a prvi zapisani trag o njemu nalazi se u reskriptu pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu iz 1248. godine, kojim je dopušteno glagoljanje.
Humanistički “homerski” sukob oko rodnog mjesta
Pojavom humanizma, kult svetog Jeronima doživio je novi procvat jer je Jeronim za tadašnje mislioce utjelovio ideal moralnog retoričara i asketa, čime je poslužio kao oštra kritika nemoralnosti tadašnje crkvene hijerarhije. Ova neizmjerna popularnost dovela je do pojave mnogobrojnih pretendenata na njegovo rodno mjesto, što je predavač usporedio sa sukobima grčkih polisa oko rodnog mjesta pjesnika Homera.
Iskristalizirale su se tri temeljne teze: talijanska/istarska (Zrenj i okolica Akvileje), dalmatinska (Sidrona, Grahovo Polje, Srida, Trsat) te panonska teza (Štrigova). Dok su talijanski humanisti, poput Flavija Bionda, pokušavali dokazati talijanski karakter Istre i prisvojiti sveca, dalmatinski mislioci među kojima se posebno isticao “hieronymofil” Marko Marulić – žestoko su branili dalmatinsko porijeklo. Marulić je u svom polemičkom spisu napao talijanske humaniste, koristeći argument antičkog rasporeda rimskih provincija po kojem se Liburnija ispriječila između Istre i Dalmacije.
Svetac kao štit identiteta i “pobožna laž”
Vuković je predavanje zaključio tezom da razvoj teorije o slavenskom podrijetlu nije bio samo historiografska zanimljivost, već moćno identitetsko oružje. Kada je Dalmacija 1409. godine došla pod mletačku vlast, kult svetog Jeronima postao je “hrvatsko-dalmatinski nacionalni simbol” kojim su se gradovi poput Dubrovnika i Trogira branili od negacije vlastitog identiteta.
Iako je mit o njemu kao Slavenu iz suvremene perspektive takozvana pia fraus (pobožna laž), predavač je naglasio njezinu presudnu povijesnu ulogu. Ta je “obmana” hrvatskim popovima-glagoljašima osigurala slobodu vršenja liturgije na narodnom jeziku, jedinstven privilegij u tadašnjem katoličkom svijetu, i time trajno zaštitila bogatu hrvatsku glagoljašku i slavensku baštinu.
Fotogaleriju pogledajte ovdje: https://radio1.hr/tajna-svetog-jeronima/
