Svjetski je dan beskućnika, volonteri i udruge poručuju: brojke nisu pokazatelj pravog...

Svjetski je dan beskućnika, volonteri i udruge poručuju: brojke nisu pokazatelj pravog stanja

Podijeli

Svjetski je dan beskućnika. Organizacije iz cijelog svijeta, provode aktivnosti s ciljem senzibiliziranja javnosti i ukazivanja na sve kompleksniju problematiku. Beskućništvo je u Hrvatskoj, kao i svugdje u svijetu, rastući socijalni problem. U pandemijskom razdoblju mnoštvo toga je isplivalo na površinu. Oni kojima je bilo loše postalo je još gore.

Ako spavate u nečijoj garaži ili tuđem podrumu, u Hrvatskoj vi niste beskućnik. Da je to pak garaža u Europskoj uniji tada bi bili beskućnik. Sve je očito stvar definicije. Pravi broj beskućnika u Hrvatskoj nije poznat. Na temelju iskustva sa terena, stručnjaci iz Hrvatske mreže za beskućnike procjenjuju da je tek manji dio beskućnika smješten u prihvatilišta ili koristi usluge, da ih i do 2000 živi na otvorenom, te dodatnih 8000 u neadekvatnim životnim uvjetima. Kao i prošle godine, ovogodišnji Svjetski dan beskućnika posvećen je tzv. skrivenim beskućnicima.

U razgovoru za Media servis volonterka Vlatka Bakran Burić kaže kako su službene brojke vrlo slab pokazatelj pravog stanja. Baš stoga, članice Hrvatske mreže za beskućnike zalažu se za proširenje definicije beskućnika prema Europskoj tipologiji.

“Samo dati smještaj, krov nad glavom i hranu to ne rješava ništa, to je samo zavaravanje i vrtimo se u krug, jer obično se beskućnike gura u nekakav kut, u tamu, zapravo na neki način ako ih ne vidimo na ulici onda mislimo da ne postoje. Oni su tu, obično i se i skrivaju kroz dan. U Zagrebu ima jako puno beskućnika, ali kroz dan oni se skrivaju, čine se nevidljivima.”

Pandemija je očito iznjedrila supermoći kod volontera. Kako prikupiti sredstva za potrebite uz preporuke bez okupljanja. Kako pomoći kada se ne smijete naći. Kako doći do svog “doma” od kartona na rubu grada kada javni prijevoz nije vozio. Kako uopće preživjeti kada te sram ikome reći da ‘nemaš’. Upravo su volonteri ti koji su na svojim leđima iznijeli situaciju u pandemijskom razdoblju, kaže Bakran Burić. Ne sustav, već oni koji su se spustili do ljudi na samom rubu.

“Konkretan primjer je upravo ova zadnja godina koja je zaista teška izazovno bila svima, ali posebno što se tiče problematike beskućništva. Upravo su zapravo volonteri i neke neprofitne udruge izvukli situaciju, jer zapravo oni koji bi se trebali time baviti nisu se bavili. Ta tematika se gura po tepih jer zapravo beskućništvo i podsjeća na sve ono trulo u našem društvu i u nekom sistemu.”

Beskućnici u Hrvatskoj više nisu ono što su bili početkom 90-tih. To su danas radno sposobne nezaposlene mlađe osobe, starije radno sposobne osobe koje čekaju uvjet za ostvarivanje mirovine, psihički bolesne i starije osobe , obitelji s djecom koje strepe od izdvajanja djece zbog nemogućnosti osiguravanja primjerenih uvjeta, kao i mlade osobe nakon izlaska iz institucija po punoljetnosti. Da je problematika beskućništva zaista kompleksan problem gdje je potrebna bolja suradnja svih sektora potvrdio je u razgovoru za Media servis i Slavko Mađor iz Hrvatske mreže za beskućnike. Trajno rješenje nije u prihvatlištima već u stambenoj politici, kaže Mađor. U stanovima kao privremenom smještaju bi osobe boravile dok ne stanu na noge. Sami su se uvjerili kako je to najbolje rješenje, dok je sve ostalo samo krpanje rupa.

“Prihvatilišta nisu adekvatna, prenoćišta i prihvatilišta mogu biti neki prijelazni, privremeni stupanj, ali već vidimo onaj tko ‘zaglavi u prihvatilištu nekih pola godine, godinu jednostavno te to usisa, kad se ti nađeš na hrpi sa drugim ljudima sa toliko problema, to nije nešto što te diže, a opet kada si ti u stanu kao što mi imamo iskustvo, stvarno su nam iskustva prepozitivna, živiš tako reći jedan normalan život, jedno vrijeme ne moraš misliti na podstanarstvo, na plaćanje stana, hrane nego na tebi je samo da radiš, stvarno smo vidjeli da je to najbolje.”

Podijeli