Danas obilježavamo Međunarodni praznik rada kao spomen na krvave događaje 1886. godine. Zamah industrijalizacije je u 19. stoljeću obilježio nemilosrdno iskorištavanje mase radnika.
Male nadnice, dnevni rad i do 18 sati, iskorištavanje dječje radne snage i život na rubu egzistencije, rezultirali su nizom štrajkova u kojima su se zahtjevali dostojniji uvjeti rada i života. Vrhunac se dogodio u Chicagu kada je na ulice izašla masa od oko 40 000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Vlast je na prosvjednike poslala jake policijske snage te je izbio žestoki sukob pri čemu je šest radnika ubijeno, a njih pedesetak ranjeno. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka su izvedeni pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
Tri godine kasnije je odlučeno da će se svakog 1. svibnja održavati prosvjedi dok god radnici ne izbore pravo na dostojan život i rad. Već od sljedeće godine se taj dan slavi kao Međunarodni dan opće solidarnosti radništva. U Hrvatskoj je prvi svibnja prvi puta obilježen još 1890. godine.
U Zagrebu je održano niz skupova i prosvjeda, a najveći je održan u zgradi Hrvatskog doma gdje su govornici naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”. U samostalnoj Hrvatskoj je Sabor 1996. godine donio odluku da je 1. svibnja neradni dan koji se obilježava kao praznik pod nazivom Blagdan rada, a ime je izmjenjeno 2001. godine kada je službeni naziv izmjenjen u Praznik rada.
