Rita Medvešek, kći jednog od naših najpoznatijih slikara Damira Medvešeka i sama gradi vlastiti umjetnički identitet – intuitivan, emotivan i duboko povezan s prirodom. U ovom iskrenom razgovoru progovara o svojim počecima, odnosu s konjima, studiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i unutarnjem svijetu koji pretače na platno.
Kako je započela tvoja ljubav prema umjetnosti? Jesi li oduvijek znala da ćeš se time baviti?
Rita: Ljubav prema umjetnosti bila je prisutna od mog rođenja. Moj otac je također slikar, tako da sam odmalena bila okružena platnima, grafikama, kistovima i bojama. Prava povezanost dogodila se kad su se spojile dvije moje ljubavi – umjetnost i konji. Kao dijete nisam se uklapala nigdje, osim uz papir i olovku. Nitko me nije razumio kao papir i olovka.
Što te motiviralo da upišeš Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu?
Rita: Za mene nije bilo drugih opcija. Taj put bio je iscrtan od samog početka. Na meni je bilo da vidim dokle mogu stići.
Možeš li opisati svoje iskustvo studiranja na ALU? Što te najviše oblikovalo tijekom obrazovanja?
Rita: Iskustva su svakako šarolika. Mislim da se neki više pronađu na Akademiji, a neki manje – ja sam više ‘vuk samotnjak’. Najviše sam se borila sama sa sobom. Rad i disciplina bili su moj veliki izazov, ali to je moja odgovornost. Naučila sam puno, ali najviše me dojmilo kada netko na platnu bude iskren – kad slika ono što zaista želi.
Znamo da su konji tvoja druga velika ljubav – kako se ta fascinacija pojavila u tvom životu?
Rita: Vrlo rano. Roditelji su me kao malu vodili na hipodrom. Mama mi je pričala da sam, čim sam prvi put vidjela konja, bila očarana. Počela sam se baviti jahanjem, ali nije mi nužno bilo bitno jahati – bilo mi je važno samo da sam oko njih. Oni su mi postali najveća muza.
Na koji način spajaš ljubav prema konjima i umjetnost? Jesu li česta tema tvojih radova?
Rita: Kad ne znam što bih – okrećem se njima. Kad znam – opet se njima vraćam. Prikaz konja i proces njegova nastanka na praznoj površini daje osjećaj moći. Taj trenutak kad se osjetim slobodno – to se pretače u rad. Izgubim se, ali na najbolji mogući način
Imaš li neko posebno emocionalno iskustvo povezano s konjima koje si pretočila u umjetnički rad?
Rita: Umjetnost i konji su moj bijeg. Ne moram se objašnjavati ni pred kistom ni kad sam u njihovoj prisutnosti. Osjećam se prihvaćeno. Životinje su iskrene – konj ti ne može lagati, a ne možeš ni ti njemu. Svakog konja iz svake škole jahanja pamtim, jer su mi svi bili bliski.
Radiš u više različitih tehnika – akril, ulje, akvarel, grafitna olovka… Imaš li svoju najdražu?
Rita: Iskreno, akvarel mi je još izazov, kao i ugljen. Akril mi leži najprirodnije.
Kako odlučuješ kojom tehnikom ćeš raditi određeni rad? Ovisi li to o temi, emociji ili nečemu trećem?
Rita: Trenutačno sam u fazi akrila. Ne vodim se nužno emocijama pri izboru medija. Ako je osjećaj tu, nije bitno s čim radim. Uskoro planiram raditi i s uljem.
Postoji li neki rad ili ciklus koji ti je posebno drag? Možeš li ga opisati?
Rita: Uh, teško… Svaki novi rad mi je najdraži. Kao dijete s novom igračkom. Prije sam se previše vezivala za radove, htjela ih sve zadržati, kao da me strah gdje će završiti. Sada učim na svakom radu sve ispustiti i zatvoriti poglavlje. Ipak je to dio mene.
Koji te umjetnici ili umjetnički pravci inspiriraju?
Rita: Uvijek me privlačio nadrealizam, ali i secesija mi je draga. Kod mene će se teško naći tmuran rad – boje su mi bitne. Volim Klimta, Gauguina, a neko vrijeme sam bila opsjednuta Bukovcem. U srednjoj školi sam bila fascinirana renesansnim prikazima žena, što se i danas može vidjeti u mojim portretima.
Koliko tvoja osobna iskustva, emocije i svakodnevica utječu na tvoj rad?
Rita: Puno. Kako se gradimo kao osobe, gradimo se i kao umjetnici. Dobra stvar te podigne, loša te ojača. U umjetnosti puno gubiš – ali još više dobivaš.
Kako gledaš na ulogu umjetnosti danas – što ona može ili treba biti u suvremenom društvu?
Rita: Svako ima svoju definiciju umjetnosti. Za mene, umjetnost nije politička – i nikad neće biti. Gledam ju kao nešto što te mora ugrijati oko srca. Estetika je podcijenjena, a upravo ona je ono što najviše osjetim.
