Konstrukcija zgrade Vjesnika je značajno oštećena i nesigurna. Postoji opasnost od samourušavanja stoga se što hitno treba ukloniti. Zaključak je to Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo, a Ministarstvo graditeljstva već jučer je krenulo sa sastancima kako bi se što prije sve pripremilo i pristupilo samom rušenju. O metodama i načinu rušenja razgovarali smo u Intervjuu Media servisa s profesorom Mariom Dobrilovićem s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta.
Nakon što je ministar graditeljstva Branko Bačić izjavio da će se zgrada Vjesnika najvjerojatnije rušiti miniranjem na način da se neboder prelomi prema Savskoj ulici, upitali smo Dobrilovića zašto se naginje baš toj metodi?
‘‘Nije još u potpunosti donesena odluka kako će se rušiti i koja će biti podmetoda i hoće li uopće biti miniranje na kraju. U tom smjeru smo razgovarali i mi smo na sastanku u Ministarstvu iznijeli svoje viđenje te rudarske, odnosno minerske metodologije rušenja. Još ne znamo ne znamo stvarno stanje na terenu i nismo bili još u zgradi tako da je sve to još u fazi pripreme, razmišljanja i donošenja odluka‘‘.
Istaknuo je da u ovakvim situacijama postoje dvije metode koje se uopće mogu razmatrati – strojno rušenje građevinskom mehanizacijom ili razgradnju zgrade od vrha prema dolje i spomenuto miniranje, odnosno primjena eksploziva rotacijom objekta ili urušavanjem u tlocrt.
‘‘Svaka od tih metoda ima određene prednosti i nedostatke. S obzirom na okolinu objekta, odnosno s obzirom na prometnice, naseljenost,zauzeće prostora s još nekim dijelovima koji su u funkciju, sve to treba sagledati da bi se konačno moglo reći što i kako‘‘.
Što se tiče aneksa, odnosno povezanih građevina s neboderom, Dobrilović ističe da je press centar u funkciji i da bi se trebao sačuvati, dok za ostale nema informacije. Što se tiče trajanja pripreme prije samog rušenja, ako se doista odluče za miniranje, naglasio je da postoji administrativna priprema i tehnička priprema.
‘‘Što se tiče tehničkog dijela, priprema se mjeri u tjednima, a samo rušenje je kratko i traje svega nekoliko sekundi, plus nekoliko sekundi odnosno minuta dok se dim i prašina ne raziđu. Sam trenutak rušenja nije dugačak, a ni pripreme nisu. Razlog tome je to što mi ne punimo eksplozivom cijeli objekt. Znači mi koristimo gravitaciju, koristimo prirodu. Statički nosivi elementi kao što su stupovi se izminiraju, podrežu, a onda dalje posao preuzima sila teža‘‘.
Iako ističe da nema detalje dok ne uđe u samu zgradu, ako to bude miniranje, pitali smo ga koliko bi se izvođači morali zadržati, budući da su iz HCPI-ja poručili da ne mogu nikome garantirati sigurnost, odgovorio je:
‘‘ta metoda se sastoji od toga da se buše bušotine malog promjera, recimo nekih 30-ak milimetara u koje se onda postavljaju naboji. Naravno mora se ući i ono što mi sad smatramo, ako će do toga doći, nekakvom povoljnom okolnosti da nije cijela zgrada opožarena,pogotovo ovi dijelovi u koje bismo morali intervenirati‘‘.
Dodao je da je igrokaz cijele priče kako se treba postaviti osiguranje i voditi postupak rušenje dimnjaka stare ciglane na Črnomercu.
‘‘Što se tiče samog miniranja, zatvaranje prometa i sve neposredne aktivnosti rušenja traju između pola sata i sat vremena‘‘.
Upitali smo profesora i može li se ovaj posao rušenja usporediti s rušenjem dimnjaka ciglane ili dijela sjevernog tornja Zagrebačke katedrale.
‘‘Jedino po delikatnosti. Svaki taj objekt je specifičan za sebe i oko izvedbe, svojstava građevine, statičke situacije. Na tornju katedrale smo koristili grame eksploziva, na dimnjacima je to bilo desetak kilograma, a ovdje pa ne mogu još reći zato što ne znam kakva je stvarna situacija dok ne uđem unutra‘‘.
Za kraj je istaknuo da u Hrvatskoj imamo dovoljno poduzeća koji se bave upotrebom eksploziva u civilne svrhe u rudarstvu i građevinarstvu, ali da će konačnu odluku o tome tko će provoditi rušenje donijeti Ministarstvo graditeljstva.
