Uz čašu gemišta i dobru dozu razmišljanja o svemu – od arhitekture do svakodnevice – razgovarala sam s Filipom Radojevićem, mojim prijateljem iz Berana, koji danas živi i stvara u Mariboru. Filip je po struci inženjer arhitekture, ali i talentirani crtač čiji su radovi puni karaktera i priče, a naš razgovor vodio nas je kroz teme studiranja, crtanja, tržišta nekretnina i toga kako izgleda biti mladi arhitekt danas.
Od Podgorice do Maribora
Filip je studij započeo 2015. u Podgorici, inspiriran crno-bijelom grafikom i strašću prema perspektivi: „Nekako taj osjećaj dok crtam prostore i ganjam perspektivu naveo me na pomisao da bih se time mogao baviti.“
Nakon završenih preddiplomskih studija, seli se u Maribor na diplomski studij i paralelno započinje praksu – najprije u firmi Prodom 3, a potom u Novogradnje Maribor, gdje i danas radi. Kroz te korake, profesionalno je sazrijevao: „Rad u Sloveniji podrazumijeva veliku odgovornost, ali i visoke nagrade za trud i predanost. Pravila igre su jasno postavljena.“
Upravo je to osjećaj jasnoće i zaslužene nagrade bio ono što ga je dodatno motiviralo da ostane i razvija se u Sloveniji. Danas iza sebe ima iskustvo u radu na različitim vrstama projekata i ambiciozne planove za budućnost.
Crtanje iznutra
Što se tiče njegovih crteža, Filip kaže da nema formalno likovno obrazovanje, što mu zapravo daje slobodu: „To su moji eksperimenti i pokušaji da se izrazim kroz vještinu koju nosim još od djetinjstva.“ Najviše se drži crno-bijele grafike, olovke i grafita, iako je isprobao i akvarel i digitalni crtež. Njegov najnoviji autorski projekt je ilustrirana srpska narodna epika, pretočena u strip format – pokušaj da tradicionalne priče približi mlađim generacijama.
Ta kombinacija ljubavi prema tradiciji i crtačkom izrazu otkriva jedan poseban svijet u kojem Filip spaja svoju profesionalnu preciznost s intimnim, osobnim porukama i vrijednostima.
Arhitektura: između poezije i prakse
„Godine rada na tržištu nekretnina su me malo ‘prizemljile’. Dok sam kao student tražio skrivenu filozofiju u pročeljima i tlocrtima, sada mi je važnije da objekti ne prokišnjavaju, da su prostrani i ugodni.“
U njegovim riječima osjeća se mudrost profesionalnog rasta – ravnoteža između ideala i stvarnosti. Estetika, funkcionalnost i kontekst prostora nisu muprotstavljeni, već ravnopravni sudionici u stvaranju arhitekture.
Kao uzore navodi arhitekte čiji rad nosi društveni angažman: Bogdana Bogdanovića, Kenga Kumu, Ranka Radovića – sve one koji arhitekturu vide kao sredstvo za poboljšanje društva, a ne puku reprezentaciju moći.
Lokalna baština i globalna stvarnost
Kao netko tko je odrastao u Crnoj Gori, a profesionalno se oblikovao u Sloveniji, Filip ima jedinstvenu perspektivu na lokalne arhitektonske karakteristike: „Kod nas se miješaju mediteranski i osmanski utjecaji, dok je u Sloveniji arhitektura ujednačenija i ponekad bliža stvaranju nacionalnog stila. Kod nas toga nije bilo, osim možda kroz jugoslavenski planski urbanizam.“
Danas, u eri globalizacije, tržište diktira stilove i potrebe. „Lokalni utjecaji sve manje znače, jer tržište je globalno. Arhitektura se ‘mekdonaldizira’ kao i sve drugo.“
Ipak, kao stilski izraz kojem je najbliži, ističe kritički regionalizam – spoj univerzalnih vrijednosti i lokalnog identiteta, filozofija koja teži ravnoteži između mjesta i svijeta.
Projekti i izazovi
Filip trenutačno radi na nekoliko velikih projekata, među kojima se ističu „Dravski kristali“ i „Sunčane terase“, a posebno ponosan je na pripreme za izgradnju najvišeg nebodera u Mariboru: „Taj projekt je tehnički vrlo zahtjevan, ali upravo zbog toga uzbudljiv. Uska parcela i visoka očekivanja čine ga jednim od mojih najvećih profesionalnih izazova.“
Iako nije imao priliku raditi u međunarodnim uredima, sudjelovao je na brojnim arhitektonskim natječajima – i lokalnim i inozemnim – u timovima s kolegama raznih profila.
Kreativnost, motivacija i svakodnevna arhitektura
Za Filipa, kreativnost nije nužno ukras: „Za mene je kreativnost sposobnost pronalaska rješenja. Nekad je to pročelje, a nekad detalj koji sprječava problem. Prava kreativnost nastaje kad postoji izazov – u suprotnom, to je samo estetika.“
Kad govorimo o završetku projekta, priznaje da se s vremenom uzbuđenje mijenja: „Prve zgrade su ti ‘wow’, a kasnije projekti počinju nalikovati jedan drugome. Tada je dobro uzeti neki natječaj, da se mozak resetira. Možda ispadne i projekt koji zaista ima širi značaj.“
Posebno voli javne projekte – rijetke prilike da arhitekt ostavi trag u širem društvenom kontekstu: „98 % gradnje je stambena arhitektura. Javna zgrada je rijetka prilika za izražavanje.“
Naravno, i financijski bonusi dobro dođu – ali nisu presudni. „Motivacija se mijenja ovisno o vrsti projekta, izazovu, timu… ali najvažnije je da ono što radiš ima smisla.“
Filipov put kroz arhitekturu i crtanje pokazuje koliko ravnoteža između svakodnevice i strasti može biti inspirativna. Njegove riječi, iskrene i bez pretencioznosti, svjedoče o tome da je moguće biti i odgovoran profesionalac i autentičan umjetnik.
Ako ništa drugo, naš gemišt još je jednom potvrdio da uz dobru priču i čistu liniju – i najviši neboder počinje od temelja.
