Čakovec nekoć 8. – 100 godina MTČ-a

Čakovec nekoć 8. – 100 godina MTČ-a

Podijeli
My beautiful picture

Po osmi puta članovi Facebook grupe „Čakovčanke i Čakovčanci”, ovog puta pojačani s akademskom slikaricom iz Čakovca Ivanom Mrčela, izlažu fotografije iz svojih arhiva. Tema je jubilarna, 100 godina tvornice MTČ, osnovane 1923. godine kao dioničko društvo „Braća Graner”. O kraju ovog nekadašnjeg simbola Čakovca i Međimurja, novinar Večernjeg lista Ivica Beti piše:

“Nadali smo se da će se dogoditi nešto pozitivno, da ćemo uspjeti očuvati radna mjesta, ali ni u stečaju nema kraja našoj agoniji koja je počela kad je poduzeće došlo u ruke PIF-ova zbog privatizacije na hrvatski način, a sada je u rukama nemarnog stečajnog upravitelja po čijem smo nalogu, umjesto proizvodnje donjeg rublja, počeli pakirati vijke”. U toj je rečenici, koju je 2012. godine pred novinarima izrekla sindikalna povjerenica MTČ Tvornice rublja, tvrtke koja je te godina (s)pala na šezdesetak zaposlenih, sažet pad nekad najmoćnije tekstilne tvrtke na ovim prostorima. Od tih 60-ak uskoro nije ostao niti jedan. Još je jedna tvornica, nastala cijepanjem MTČ-a 90-ih godina, šutke pala. Tadašnji šef sindikata tekstilaca rekao je da “kultura prosvjedovanja kod međimurskih radnika nije dovoljno izražena”. Oni bi radije radili, nego prosvjedovali. Prosvjeda je kasnije ipak bilo, prozivale su se osobe koje su radnici krivili za propast poduzeća, ali prekasno. Novac je već nestao. Nije ga bilo ni za zaostale plaće i otpremnine. MTČ-u, nekadašnjem ponosu tekstilne industrije s preko 3000 zaposlenih, mahom žena, “uzeli su mjeru”, rasparali ga i rastrgali tako da ga više nikad nitko neće moći zašiti. Međimurska trikotaža Čakovec (MTČ), osnovana je 1923., dakle prije 100 godina, kao dioničko društvo braće Graner. Bavila se proizvodnjom rublja, odjevnih predmeta, čarapa, pozamenterije i pletiva. Nakon što su gotovo sve isprivatizirane tvrtke propale, ostale su samo uspomene, sjećanja tisuća i tisuća radnica i radnika koji su radom u MTČ-u prehranili i odškolovali svoju djecu. Nije bilo rijetko da su u istoj tvrtki radili majka, otac i kćer ili sin. Bake i unuke. Radnice koje su danas u mirovini kažu da su s veseljem odlazile na posao, bila to jutarnja, popodnevna ili noćna smjena. Ni subotama im nije bilo teško raditi. “U petak poslije posla pekli su se kolači i donijeli u subotu na posao, pa smo se pod pauzom malo osladili”, rekla je jedna bivša radnica. Prijateljstva sklopljena na radnom mjestu njegovala su se i privatno. Mnoga kumstva su se rodila u pogonima u Čakovcu, Prelogu i Štrigovi. I zato priča o MTČ-u ima dva lica – ono mračno, ogrezlo u nesposobnost, pohlepu i kriminal novopečenih “poduzetnika”, te ono ljudsko, lice radnika koji su puno radili dostižući norme, ali su sa zadovoljstvom odlazili na posao.

Autori fotografija su: Mirko Banjeglav, Ivica Žišković, Edo Lukman, Josip Pevec, Nino Vranić, Josip Tarnai, Bojan Damiš, Zlatko Vrzan, Đuro Jalšovec, Daniel Hampamer. Korištene su i fotografije iz arhiva Muzeja Međimurja, Ministarstva kulture, Vladimira Kalšana, Slavka Bubeka, te Marija Zrne iz Tehničkog muzeja iz Zagreba. Izložene će biti i dizajnerski radovi Jasne Šarić, Tanje Šardi, Jasenke Ranić i Ande Damijan.

Kao pojačanje „FB ekipi”, Ivana Mrčela izlaže svoju instalaciju:

Ideja je nastala čitanjem knjige Ivane Biočine “Proizvedeno u Hrvatskoj” koja se bavi istraživanjem socijalne i ekonomske povijesti tekstilne industrije u Hrvatskoj. Nakon toga je slijedilo istraživanje cijele tematike iz različitih izvora. Od fotografija iz tvornica, priča radnica, izložbi posvećenih tekstilnim tvornicama, participativo kulturno-umjetničkih projekata koji su se bavili problematikom u tekstilnoj industriji. Posebno me dirnuo film iz 1966. Kreše Golika “od 3 do 22” koji je dokumentarni prikaz života radnice u tekstilnoj tvornici Pobjeda. Smilja Glavaš iz Sesveta je 22-godišnja tvornička radnica, udana i s malim djetetom. Protagonistica nas tijekom filma provodi kroz svoj ogoljeni beskrajni radni dan – ustaje u tri sata ujutro, a liježe tek u deset navečer. Dobili smo širu sliku društva i njegovih vrijednosti, a one su bile i ostale takve da deblji kraj najčešće izvuku upravo žene. Struktura tvornica se mijenjala s ubrzanim tehnološkim razvojem te žene postaju najtraženiji zaposlenici. Podložne su teškom radu i spremne su sve podnijeti kako bi zadržale posao i

prehranile obitelj. Nastavak razvoja tekstilne industrije odvio se upravo na njihovim leđima. Uz raznovrsne sudbine radnika iz tvornica pažnju su mi privukla lica žena radnica koje pričaju tolike priče. Inspirirala sam se sa fotografijama iz tekstilnih tvornica na području Hrvatske (Dalmatinka, Vesna, MTČ, Čateks, Nada Dimić, Kamensko,…). Nisam se zamarala vremenom kada su fotografije nastale, bitno mi je bilo izdvojiti ženske likove sa svih pronađenih fotografija i napraviti rad koristeći se sredstvima koje su one svaki dan koristile na svom radnom mjestu.

Pomoću tkanine, konca i šivaće mašine „crtam” njihove cijele figure. Sve je u crno-bijeloj priči – poput starih fotografija. Figure su uvećane, svaka je visoka oko 2,30 metara i poput silueta su postavljene u galerijskom prostoru. Svaka figura stoji zasebno i priča neku svoju priču.

Izvitoperenost svake figure govori o surovim uvjetima tog posla. One su sada gotov tekstilni proizvod postavljen u “izlog” sa pripadajućom etiketom sa svojim imenom.

  • Maximus
Podijeli