22. ožujka 2020. – nedjeljno jutro, nešto prije pola 7, ulice uglavnom prazne, epidemija koronavirusa ljude drži u kućama – vjerojatno i bolje jer pitanje je kako bi smo danas prepričavali priču o zagrebačkom potresu da su u tom trenutku na ulicama bile uobičajene rijeke ljudi. Nažalost, nismo u potpunosti izbjegli tragediju jer izgubljen je život 15-godišnje Anamarije Carević.
Ono čemu smo svjedočili nakon zagrebačkog potresa bila je, s jedne strane, požrtvovnost statičara, inženjera i građana koji su pomagali gdje god su stigli, a s druge strane, političare na vlasti u gradu i državi koji su bez plana i programa donosili pa mijenjali zakone, mijenjali nesnalažljive ministre, osnivali fondove i “utopili” građane u moru birokracije. Danas, četiri godine i nekoliko ministara kasnije, slušamo samohvalu vlade o tome kako se obnova konačno ubrzala.
Iz resornog ministra Branka Bačića novinari su morali izvlačiti odgovor na pitanje koliko je točno zamjenskih kuća izgrađeno u Zagrebu.
“Devet. Devet završenih i tri, rekao sam, u Krapinsko-zagorskoj županiji.”
Pitanje mu je upućeno nakon što je gradonačelnik Tomislav Tomašević državi prigovorio zbog kronično spore obnove privatnih objekata ustvrdivši da je država izgradila tek nekolicinu zamjenskih kuća. Naime, odgovornost za obnovu privatnih stambenih objekata je na državi.
“Smatramo da je to segment obnove koji je najgore prošao u Zagrebu i nadamo se da će država to što prije ubrzat jer nije adekvatno da je nekolicina zamjenskih kuća izgrađena u Zagrebu četiri godine nakon potresa.”
Što je lakše obnoviti, primjerice zgradu koja je spomenik kulture ili privatnu kuću, zapitao se gradonačelnik hvaleći pritom obnovu javnih zgrada koja je u nadležnosti grada.
“Grad Zagreb je ugovorio 207 projekata obnove koji će se financirati iz Fonda solidarnosti. Od toga je 177 projekata obnove (…) od škola, vrtića, cesta, mostova i tako dalje dovršeno.”
Grad je iz Fonda osigurao 190 milijuna eura dok su ih na početku mandata dočekali projekti od tek 12 milijuna eura. Kritika vladi stigla je i od gradskog SDP-a čiji čelnik Branko Kolarić poručuje:
“Sredstva postoje, postoji volja, ali to se ne radi. Još jednom napominjem, vlada se maćehinski ponaša prema glavnom gradu. Je li to iz politikantskih razloga, nevažno je, ali zbog toga ispaštaju stanovnici Grada zagreba.”
Građani su prije četiri godine bili uplašeni, a danas su ljuti jer se njihovi domovi ne obnavljaju, zaključio je Kolarić. Ono oko čega se ipak svi slažu jest da je potres bio okidač za unaprijeđenje zagrebačkih zgrada. I što danas možemo zaključiti? Potresa se ne trebamo bojati jer ih ne možemo predvidjeti, a kamo li spriječiti.
Ono čega se trebamo bojati i što možemo spriječiti jest da na čelu državne i lokalne vlasti kao tada imamo ljude kojima će trebat nekoliko godina da se stvari pomaknu s mrtve točke. 12 milijardi eura – na toliko se procjenjuje šteta od zagrebačkog potresa. No, šteta koju je katastrofalna organizacija obnove ostavila na građanima je puno, puno veća.
