Uzgoj lješnjaka u Donjoj Dubravi prije desetljeće i pol i još više krenuo je iz čiste zabave, tek da proizvodi budu poslastica za ukućane. Drugi razlog bio je što su zbog izgrađene HE Dubrava znatno pale podzemne vode i tlo se počelo stvrdnjavati jer dravske žilice malih pritoka vode koje su razgranate duboko pod zemljom pročišćavale vodu više ni ne postoje. Uslijed toga, polja su izdržala i one najjače suše koje su znale kroz ljeto trajati. Ali, sada više ne. Mještani Donje Dubrave i drugih sela uz Dravu i devastirani tok koji prirodno ne navodnjava, nakon toliko godina doživjela su i doživljavaju totalnu promjenu i životni okoliš u svakom je pogledu hortikulturno i u sadnji u cilju dobivanja plodova narušen. Ako izuzmemo poljoprivredu koja je svaku godinu ugroženija, ono što se manje spominje to su starinske i novije sorte voća i drugog drveća koje daje sve manje plodova, ili plodova uopće nema.
Kao primjer možemo uzeti stabla oraha koji se sve više sijeku jer plodova na polu osušenim krošnjama gotovo ni nema. Isparavanju pesticida i drugih otrova prijeko potrebnih poljoprivrednicima za obradu zemlje dodatni je impuls za brojne bolesti žitelja koji tu žive. No vratimo se mi lješnjacima. Počeli su se uzgajati jer su puno niži, stoga i možda izdržljiviji, pa uz dodatno navodnjavanje daju dragocjene plodove. Nekoliko proizvođača već razmišlja da proširi proizvodnju i preradu ovih grmolikih stablašica. Nadamo se da će se isplatiti i uzgoj i prerada ovog orašastog ploda.
Zinka Čižmešija
