Netko je jednom Tomislavu Karamarku donio kompjuter i počeo mu pokazivati fotografije.
“Pogledajte, gospodine predsjedniče”, kazao mu je, “pogledajte mladog hrvatskog čovjeka u dalekom svijetu, u Americi, Engleskoj, Parizu, Rimu…”
“Isuse moj dobri!” šapnuo je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice.
“U Dubaiju…”
“Dubaiju!?!?” zagrmio je vođa.
Sve otad Tomislav Karamarko s mješavinom zabrinutosti, žalosti, gnjeva i očaja govori kako nam se zemlja raseljava, kako naši najbolji, najobrazovaniji i najtalentiraniji mladići i djevojke odlaze u tuđinu, potkrepljujući to stalno novim dokazima, fotografijama iz Berlina, Los Angelesa, Hong Konga, Sydneya, Kualalumpura…
“Čuj, a koje on ovo slike gleda?” upitao je na sastanku predsjedništva stranke nedavno netko jednoga do sebe.
“Otvorio je na Instagramu profil Modnog mačka.”
“Instagram Modnog mačka? A nije mu nitko rekao…” počeo je čovjek preneraženo.
“Psst!” ušutkao ga je kolega.
Zaokupljen tako gubitkom najboljeg dijela našeg stanovništva, sposobnima i školovanima koji svakodnevno odlaze u daleki svijet, predsjednik HDZ-a nešto je zapustio brigu o braniteljima. Razumljivo, jer branitelji Hrvatske i ne trebaju nekakvu naročitu skrb. Većina branitelja su obični, razumni ljudi, koji od devet do pet rade nekakav posao, plaćaju režije, traže građevinske dozvole, registriraju automobile i oprezno rukuju plinskim bocama, ni po čemu se, u jednu riječ, ne razlikuju od drugih građana ove zemlje, a oni što očekuju povlastice povrh toga i već dvije godine demonstriraju u šatorima u Savskoj ulici, ionako imaju jednostavne zahtjeve. Branitelji iz Savske ustvari, kad se razgrne ambalaža od domoljubnih bedastoća, imaju jedan zahtjev. Oni su došli na urnebesnu ideju kako ne trebaju raditi. Društvu i državi, po skromnoj sudu, i previše su dali još prije dvadeset godina i sve otad zadaća je drugih da rade umjesto njih.
Branitelji iz Savske zamislili su, po prilici, živjeti kao Zdravko Mamić. Upravo kao što je Mamić ugovorom vezao Eduarda, Modrića i Ćorluku da mu do kraja svojih života isplaćuju lijep postotak od svega što zarade, pa od toga žive i Mamić, i Mamićeva mama, i sve njegove žene, i sinovi, i nevjeste, i unuci, i rođaci i kumovi, stanovnici šatorskog naselja na pločniku pred Ministarstvom branitelja drže kako je pravedno da i u dobrim i u lošim vremenima, bez obzira je li blagostanje ili kriza, svi hrvatski liječnici, medicinske sestre, nastavnici, vodoinstalateri, krovopokrivači, automehaničari, činovnici, poljoprivrednici, prodavačice i krojačice njima moraju ustupiti određeni dio svojih prihoda.
Jer, slobodu i nezavisnost oni nisu domovini dali jednom, zauvijek. Ne, Bože dragi, slobodu i nezavisnost samo su nam iznajmili. Svaki mjesec braniteljima iz Savske mora se plaćati renta na hrvatsku slobodu i nezavisnost.
Branitelji iz Savske očekuju da im bez ikakvog truda stižu pare na kuću, da im svakog prvog, poslužimo li se osebujnim izrazom Zdravka Mamića, kapenzi.
Kad imate ljude tako prostih želja, a koji, napokon, nisu ni školovani ni sposobni kao oni što odlaze u inozemstvo, zapravo i ne čudi da Tomislav Karamarko nije dulje razbijao glavu tko će zastupati njihove interese. Nazvao je u provinciju i naručio da se to smjesta obavi, a nekolicina drvosječa pošli su razlokanim šumskim putem u tamiću duple kabine, odmjerili jednu zgodnu, ravnu bukvu i motornom je pilom odsjekli pri tlu. Potkresali su balvan, poslali ga u Zagreb, a Tomislav Karamarko ga je imenovao za ministra branitelja.
Pojavio se napokon u četvrtak u podne taj stručni, predani i nepotkupljivi kadar u društvu jednako takvih stručnih, predanih i nepotkupljivih muškaraca i žena, u Vladi koju je sastavila Sheraton koalicija. Mijo Crnoja se on zove, ima čin pukovnika, a svršio je i za inžinjera prometa, u zrelim se godinama zakitio uobičajenim zvanjem naših desničara, pa i diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Teško je ipak ocijeniti koliko je političke znanosti usvojio, ako govorimo o političkoj znanosti koja se primjenjuje u zemljama zapadne demokracije, pogledaju li se Crnojini stavovi o građanskim pravima i slobodama. Novi je ministar branitelja u tome više nekako bliži sjevernokorejskoj praksi, kao da se školovao na Sveučilištu Kim Il-sunga u Pjongjangu.
Dakle, taj je Crnoja namjerava objaviti jedan dokument koji ne postoji, ili se barem službeno ne zna da je ijedna policijska ili obavještajna služba nešto takvo ikada sastavila, a zove se Registar izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske.
Razvedrilo me kao rijetko što u zadnje vrijeme kad sam u novinama našao program Mije Crnoje jer me se njegov Registar izdajnika osobno tiče. Slične popise mrzitelja svega što je hrvatsko i top ljestvica domaćih izdajnika dosad su, po mojim saznanjima, za svoj trošak, nesebično i samoprijegorno radili samo amateri, ustaše s fejsa i entuzijasti iz marginalnih pravaških stranaka. Ovo je prvi put da je jedna ozbiljna državna institucija, sa zlatnim naslovom na crnoj ploči kod ulaza i državnim grbom usred okruglog ljubičastog žiga, odlučila napraviti obiman i patriotski vrijedan posao popisivanja i razvrstavanja četničke gamadi u našem političkom i kulturnom životu, na fakultetima, znanstvenim institutima, u agencijama i zavodima, muzejima i galerijama i, više nego igdje drugdje, u medijima.
U svim amaterskim popisima jugoslavenskih i komunističkih dušmana u posljednjih je petnaestak godina neizbježno moje ime, a u posljednje vrijeme ustaše s fejsa i entuzijasti iz marginalnih pravaških stranaka čak me stavljaju na prva mjesta. U neslužbenoj konkurenciji ja sam jedno viđeno antihrvatsko đubre, pa se s razlogom nadam da ću to biti i u službenoj. Kad Mijo Crnoja i Ministarstvo branitelja izađu sa svojim Registrom, ozbiljno će me razočarati ako me zaborave. Sujetna sam osoba, čudovišnog ega koje neutaživo žudi za priznanjima, pa kad me već književne, novinarske i scenarističke nagrade ustrajno zaobilaze, teško će mi pasti ako sam i u ovome zabrljao i ne kvalificiram se makar među prvih deset izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske.
Nije to, da me ne biste krivo razumjeli, bogzna kakav novac. I Zoran Pusić i Vesna Teršelič i Ivica Đikić i Boris Dežulović i Miljenko Jergović će vam to potvrditi, ni jugonostalgičarima i komunistima ne cvjetaju ruže. Teško se danas živi i ako mrzite sve što je hrvatsko. Međunarodna masonerija mjesecima kasni s plaćanjem. Iluminati se prave blesavi na pregovorima s predstavnicima našeg sindikata.Georgea Sorosa jedva smo nagovorili da nam dade za božićne darove djeci, a predsjednik Srbije prošle je godine prvi put odbio visoko pokroviteljstvo nad našom redovnom priredbom, Sportskim igrama izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske.
Sve što mi od toga izdajničkog posla naposljetku imamo zapravo je samo čast?
Otkud sad čast, pitate se vi zacijelo? Zar izdajnici uopće imaju časti?
Pa, gledajte, komplicirano je to. Vrijednosti su se u ovome izvrnule naglavačke. Za primjer, imam jednog znanca koji se od proljeća 1991., od samog osvita rata, pa sve do njegovog kraja u ljeto 1995., bez predaha borio na hrvatskoj strani. Zaslužio je naposljetku čin brigadira, viši od Mije Crnoje, a bio je, da bih se okladiti, i srčaniji i smioniji od upravo izabranog ministra branitelja. Pa opet, on nije u penziji. Nakon Oluje se vratio svome građanskom zanimanju. I ne ide mu, među nama govoreći. Vremena su teška i on jedva sastavlja kraj s krajem, ali se ne žali poput onih mudrijaša u šatoru u Savskoj 66 kojih ni dvanaest hiljada kuna penzije ne bi nasitilo.
Prolazeći prije nekog vremena kraj jedne bivše kasarne JNA u Splitu, moj je znanac kazao jednu rečenicu za koju držim kako dosta dobro rasvjetljava ovaj slučaj. “Gledaj ovo”, malodušno je pokazao visoku žičanu ogradu. “Prije dvadeset pet godina ja sam ovo izvana osvajao, a da mi je današnja pamet, ušao bih unutra i branio.”
Autentični hrvatski branitelj i visoki časnik Hrvatske vojske u tome času uopće nije bio ironičan. Ili možda malo. On bi možda zaista otišao na drugu stranu, presvukao uniformu i od nacionalnog junaka bi postao nacionalni izdajnik. Ali, neobično, ostao bi navlas jednaka osoba. Jer, ne bi se on, onakav ispravan, požrtvovan i dobar, promijenio, nego je svijet oko njega drugačiji. Svijet je otišao u kurac.
U svijetu koji je otišao u kurac moj znanac, rezervni brigadir Hrvatske vojske, gleda državu čije je osnivanje pomogao, zbog koje je jednom lomio noge po hercegovačkom kamenjaru, dok su uokolo praskale minobacačke granate, i muka mu je. Gleda on Oreškovićevu Sheraton koaliciju i sjevernokorejskog ministra Miju Crnoju i nije mu jasno kad se i kako sve to nakazno izvrnulo, da nitkovi obećavaju blagostanje, a sastavljaju popise izdajnika, da ništarije govore uime slobode, a neistomišljenike bi bez pardona zatvarali u konclogore.
U zemlji gdje su se vrijednosti izokrenule naopačke, gdje je sloboda tiranija, a berićet nasilje, nije sramota biti izdajnik. Naprotiv, biti izdajnik jedini je izbor časnog čovjeka.
http://www.jutarnji.hr/
